O meni - Biserka Rajčić

MILAN JAKŠIĆ ILI RADOSNO STVARANJE SVETA

Tematski i stilski raznorodno stvaralaštvo ovog pančevačkog umetnika sazdano je od emblemski slikanih predmeta i formi koji doprinose i određenoj liričnosti i melanholičnosti atmosfere. Jer, autor još uvek ima dušu deteta i njegova umetnost ima nečeg od bajke. Naravno, bajke za odrasle. Otud njena dvoznačnost. Dvoznačnost koja ima drugo dno. Priroda je tu očovečena. Deo je kosmosa, celine, Jednog, u kome pulsira biologija. Njegov raj je iz perioda posle kidanja zabranjene jabuke. Veoma ljudski, iako ljude na njegovim slikama još uvek čuvaju anđeli. Otud pitanje granice. Između fikcije i stvarnosti. U nizu Jakšićevih dela. Kroz niz varijacija. U želji da stvara «čisto» slikarstvo. Redukujući stvarnost na osnovne elemente. Na trouglove, kvadrate, trapeze, krugove, tačke. Ali, nadahnute. Jer, oko njih postoji izvesna atmosfera. Kosmička i zemaljska. Znakovno izražena suncima, zvezdama,  planetama, crnim rupama, lavirintima, granicama, zastavama.
Takva  ispunjenost prostora čini da su slike Milana Jakšića ispunjene i mislima, uzbuđenjima i zvucima. Da sadrže optičke varke i vizuelne iluzije koje ostvaruje geometrijskim oblicima, linijama napetosti  koje se prožimaju. Da sadrže i određenu muzikalnost koja se ispoljava kroz bogatstvo tonova, ritmova, zvukova, gama, disonanci, rafinirane konstrukcije. Umetnik je dosta rano napustio figuraciju u korist istraživanja faktura. Da bi se u poslednje vreme usredsredio na pitanja prostora, svetlosti i boje. Njegove slike varijacijskog tipa iznenađuju raznolikošću rešenja u oblasti kompozicije i boje. S tim što imaju i emotivnu vrednost. U prostoru, kosmičkom i zemaljskom, ne lete samo geometrijska i astralna tela već i  naše misli, strahovi i nade. Iako se to slikarstvo na prvi pogled čini «bezljudno». S obzirom da su simboli prevedeni na geometrijsku apstrakciju. Međutim, Milan Jakšić  se ne zadovoljava apstrakcijom kao jezikom. Unosi u nju i konkretno, čak veoma lično. Trag špakle, četke, ruke. Odnosno – dodir. Mada svoje slike uvek ne imenuje već samo potpisuje. I pored toga na njima se osećaju njegove misli, emocije, dodiri, nešto... Što je,  kao i svaka dobra umetnost - metafora života. I na najnovijoj izložbi ta dela visiće uglavnom vertikalno, jedna kraj drugih, ponosno  kao zastave pojedinih država, amblemi misli i osećanja. Što je, moramo priznati, zanimljivije od bezljudnih, zvezdanih prostanstava i čistog estetizma. To je istakao i temom granice. Između čoveka i sveta. Granice koja svedoči i o umetnikovoj drami. Pre svega, da bi se izborio za neponovljivo u umetnosti. Za ličnu umetnost. Za svoju varijantu slikarstva koje se najpribližnije može okarakterisati kao  slikarstvo materije i slikarstvo gesta. Koristeći često u svojim kolažima i asamblažima, crtežima, slikama  netipičan materijal, delove tkanina, kanap, drvo, gužvani papir, isečke iz novina, gips, lepak, debele slojeve boja, postigavši pomoću njih zanimljive strukturalne i reljefne kompozicije,  najefektnije različitim gamama boja, od bele do jarkih. Ispoljavajući tim «igrama» radost življenja koja proizilazi iz same energije stvaranja. Te slike, kao i crteži  i grafike,  pored raznorodnosti tehnika iznenađuju – ostavljaju utisak jedinstvene estetske celine koja je pored svedočanstva o umetnikovom i našem  životu i rudnik pamćenja i informacija. Što je po svoj prilici privilegija umetnika koji poštuju zakone materije.

                                                                                      Biserka Rajčić

Srpski jezik English language